Neekstrakcijsko liječenje kompresije (prikaz slučaja)

Različiti oblici kompresijskih anomalija pojavljuju se gotovo kod 80% pacijenata. Liječenje kompresija je u većini slučajeva uspješno, bez obzira radi li se o jednostavnim anomalijama pri kojima u kliničkoj slici dominiraju rotacije pojedinih zuba ili manji nedostatak prostora, ili kompliciranijim oblicima koji izazivaju funkcionalne i estetske probleme. Problem u liječenju nastaje kod graničnog oblika kompresije, gdje raspoloživa ortodontska dijagnostika uvijek ne pomaže u odluci početi liječenje na neekstrakcijski ili ekstrakcijski način.

Po Angleovoj klasifikaciji, kompresije zubnih lukova pripadaju među najčešće ortodontske nepravilnost. Bit im se ogleda u nedostatku prostora za pravilno svrstavanje svih zuba u zubne lukove. Kompresije su isto tako i rezultat nesklada u veličini širine zuba i raspoloživog prostora za prihvaćanje zuba u alveolarnom grebenu. To se može predstaviti kao odnos između veličine zuba i zubnoga grebena. Kada je taj odnos veći od jedan, govorimo o dentalnoj kompresiji. Prvo pitanje je koji dio tog odnosa češće odstupa od norme, veličina zuba ili zubnog luka? Graber (1972.) smatra da su kompresije zuba rezultat adaptacije na diskrepanciju između veličine zuba i bazalnih dijelova čeljusti. Prema Kuftinecu (1981.) meziodistalna veličina stalnih zuba, mjerena pojedinačno ili u grupi, glavni je razlog za kompresiju. Suprotno tome, McNamara i suradnici (1983.) u svojim su istraživanjima zaključili da je veličina zubnog luka manja od utvrđene norme primarno odgovorna za kompresiju.

Dok primarnu kompresiju mnogi ortodonti nazivaju pravom kompresijom, a koja je anomalija u transverzalnoj ravnini i genetski je uvjetovana, sekundarnu kompresiju nazivaju prividnom. Ona je anomalija u sagitalnoj ravnini koja rezultira mezijalnim pomicanjem distalnih zuba zbog prerano izvršenih ekstrakcija i time kraćenja zubnog luka u sagitali. »isti oblici primarne i sekundarne kompresije rijetko se dijagnosticiraju u svakodnevnoj rutinskoj praksi, a sve češći su mješoviti oblici. Liječenje kompresija u pravilu je vrlo jednostavno ako se postavi pravilna dijagnoza, analizira prostor i lice te odredi način liječenja izborom odgovarajuće ortodontske naprave.

 

 

Postoje dva načina kojima ortodonti pokušavaju riješiti dentalnu kompresiju. Ako je poznato da su kod kompresija zubi relativno veliki, ili je alveolarna kost relativno mala, tada se može zaključiti da liječenju kompresija prethodi smanjenje zubne supstance. To se postiže ekstrakcijom ili stripanjem aproksimalnih ploha zuba. Drugi način u liječenju kompresija može biti i pokušaj da se poveća opseg alveolarne kosti, što je u praksi puno teže postići. To se postiže miofunkcionalnim napravama, a sve češće se spominju antifrikcijski i samoligirajući fiksni sistemi s istim učinkom. Oba načina imaju ekstremne pristupe koji se očituju u pretjeranoj ekstrakciji zuba ili strahu od ekstracija i čuvanju cjelovitosti zubnog niza pod svaku cijenu.

 

Pročitajte cijeli članak ovdje

 

LI T E R ATURA

Doris JM, Bernard BW, Kuftinec MM, Stom D. A biometric study of tooth size and dental crowding. Am J Orthod. 1981; 79:326-36.

Graber TM, Vanarsdall RL, Vig KWL. Chapter 20: Nonextraction Therapy: Orthodontics: Current Principles and Techniques. Philadelphia, 2005; 855-79.

Howe RP, McNamara JA, O?Connor KA. An examination of dental crowding and its relationship to tooth size and arch dimension. Am J Orthod 1983; 83:363-73.

Viazis AD. Chapter 15: Nonextraction Therapy. Atlas of Advanced Orthodontics. Philadelphia, 1998; 115-72.